EAST DANCE ACADEMY
English version
What to Affirm? What to perform?
Umjesto da razmišljamo u estetskim relacijama, nas zanima „izbijanje“ plesnoga habitusa u politički i ideološki zbijenim društvima Istoka. Iako ne postoji ništa esencijalno u Istoku kao takvom, postoji ipak ustrajna ideja o tranzitivnosti, koja se uvijek pripisivala bivšim političkim režimima Istoka u smislu tranzicije iz socijalizma u komunizam, kasnije iz lažnoga komunizma u divlji kapitalizam itd. Ta beskrajna struja/bujica tranzicija zapravo je kao neki život u neprestanom trans stanju, to jest u stanju umjetnosti koje je uvijek u pokretu, u neprestanoj transformaciji, tranziciji i translaciji. Trenuci transgresije, subverzivnih pojedinačnosti umjesto masivnih opozicijskih kulturnih praksi, istodobno su vremenski lanci tranzicijskih trenutaka sa suštinskim potencijalom da transformiraju i prostor i vrijeme, da promijene koordinatni sustav u kojem se proizvodi umjetničko djelo. Drugim riječima, osebujna kvaliteta tranzicije proizlazi iz intenzivnog pristupa problematizaciji ‘tranzicijskoga trenutka’ (ovdje i sada), a ne tranzicijskog razdoblja (shvaćenoga kao masivna vremenska metafora, u kojoj se djeluje tu i tamo), što zahtijeva ponovnu uspostavu naših optičkih i soničkih veza sa svijetom u kojem živimo kroz drugačiji pristup proizvodnji vremena. U procesu tranzicije, u kojemu se postaje ono isto, samo preraspodijeljenije i aktualiziranije, uvijek se kasni, osobito u usporedbi s fascinantnom brzinom kapitala. Mentalni sklopovi koje nazivamo “plesom” zapravo su trans-pozicije mišljenja, koje se može shvatiti na metaforički, a opet materijalan (perceptibilan) način.
Zato je Istok uvijek o/u Zapadu.
Pozivamo da nam se pridružite tijekom tjedna aktivnosti EDA:
29. 10. 2007.
18:00h
Teatar &TD - Polukružna dvorana
Samoupravni Obrazovni Sistem u umjetnosti: s-o-s projekt
Projekt TkH centra i Galerije Kontekst u Beogradu; u suradnji sa PAF (PerformingArtsForum, St Erme, Francuska)
Samoupravni obrazovni sistem u umjetnosti istraživački je projekt TkH centra za teoriju i praksu izvođačkih umjetnosti iz Beograda. Projekt se bavi istraživanjem obrazovnih sistema u polju umjetnosti i humanistike, započet 2006. godine, a odvija se u suradnji sa Kontekst galerijom iz Beograda. Akronim srpskog naziva projekta: s-o-s (Samoupravni Obrazovni Sistem) upotrebljavamo kao skraćeni naziv projekta i na srpskom i na engleskom jeziku. Ključne problematike i koncepti projekta su: umjetničko obrazovanje, produkcija i menadžment znanja, istraživanje, samo-organizacija, samo-obrazovanje, samoupravljanje, primjena open source procedura u obrazovanju, suvremeni konteksti proizvodnje znanja i komodifikacija znanja.
s-o-s-projekt zamišljen je kao otvoreni sistem naučnog istraživanja, teorijskih i praktičnih javnih akcija (javni satovi), prezentacija i proizvodnje tekstova koji razvijaju praksu post-pedagogije u području teorije umjetnosti, studija kulture, kulturnog aktivizma i obrazovnih metoda. Cilj projekta je da pronađe i/ili kreira alternative javnim obrazovnim institucijama u pravcu samo-obrazovanja, a posebno samo-obrazovanja kao kolektivne prakse.
Za više informacija posjetite link: http://www.tkhgenerator.net/spip.php?article85
29. 10. 2007.
20:00h
Teatar &TD - Velika scena
OOUR: "Salon"
Koncept i koreografija: Selma Banich, Sandra Banić, Ana Banić, Oliver Frljić, Adam Semijalac
Izvedba: Selma Banich i Sandra Banić
Produkcija: OOUR
Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD - CIIU, Fabrik Potsdam (u okviru programa Tanzplan Potsdam: Artists-in-Residence), platforma Eksperimentalna slobodna scena.
Uzimajući za polazište koncept Satiejeve furniture glazbe, te se donekle nastavljajući na iskustva stečena radom na predstavi Stvarajući Eve, ova predstava vraća izvedbu iz sfere afektivnog u sferu manualnog rada, koristeći se plesom koji uvijek ostaje u funkciji promišljanja izvedbe kao niza jednostavnih izvedbenih aktivnosti koje ne stvaraju neki drugi oblik estetskog proboja. Glazba, kao facilitator nečega što se primarno događa i dovršava u nekom drugom mediju, bila je polazna točka za promišljanje aktivnosti koja se pojavljuje i konceptualizira kroz akumulaciju određenog gledateljskog iskustva, istovremeno radeći na mehanizmima koji destabiliziraju pokušaje jednostrane kritičke interpretacije i s njom povezane hijerarhije.
30. 10. 2007.
17:00h
Teatar &TD - Polukružna dvorana
Ana Vujanović i Saša Asentić
„Tigrov skok u povijest (evakuirana genealogija)“ – video instalacija
Realizacija video materijala: Dragana B. Stevanović, Marta Popivoda i Saša Asentić
Rad se sastoji od video intervjua i dokumentarnih materijala, sa ciljem rekonstrukcije domaće plesne scene – koju posjetitelji mogu ispisivati na ponuđenoj mapi.
Intervjui sa: Katalin Ladik – pjesnikinjom, glumicom i umjetnicom performansa, Svenkom Savić – redovnom profesoricom psiholingvistike na Filozofkom fakultetu u Novom Sadu, Dubravkom Maletić – koreografkinjom, Sonjom Vukićević – koreografkinjom i plesačicom, Nelom Anotonović – koreo-redateljicom, Anom Vujanović (samo-intervju) – teoretičarkom izvedbenih umjetnosti, Jovanom Ćirilovim – teatrologom i umjetničkim direktofom Bitefa, Vladimirom Kopiclom – književnikom i kritičarem kulture i Borisom Kovačem – kompozitorom i multimedijalnim umetnikom
„Tigrovski skok kao način historizacije je temeljna metodologija istraživanja srpske plesne scene kroz 20. stoljeće, predstavljenog ovom video instalacijom.
Osnovna referenca nam je Benjaminov posljednji tekst Historijsko-filozofske teze, prema kojem: »Historijski artikulirati prošlost ne znači spoznati je 'kakva je, u stvari, bila'. To znači ovladati sjećanjem onako kako bljesne u trenutku opasnosti«. Ključna riječ Benjaminove zamisli povijesti je njemački Eingedenken, što je ovdje prevedeno sa 'sjećanje'. Žižek, međutim, u Sublimnom objektu ideologije napominje da »ne možemo ovo Eingedenken prevesti jednostavno sa 'sjećanje' ili 'reminiscencija'; i doslovniji prijevod kao 'prenijeti sebe u mislima/u nešto' također je neprimjeren«, jer kod Benjamina Eingedenken je interesno prisvajanje prošlosti. Tako se plesna prošlost koju nudimo pretežno i sastoji od specifičnih sjećanja intervjuiranih, koji sad-i-ovde ispisuju tamo-i-onda, ne teleološki već u jednoj slaboj genealogiji, koja je evakuirana iz zvanične povijesti suvremene plesne scene u evropskim i globalnim okvirima.
Prema Historijsko-filozofskim tezama, tigrov skok je skok sadašnjosti u otvorenu prošlost, koja ju je čekala da bi se, prema Žižeku, tek tada uspostavila: »Benjamin [je] – jedinstveni slučaj u marksizmu – povijest shvaćao kao tekst, seriju događaja koji će tek postati onakvi kakvi su oduvijek bili – njihovo značenje, njihova povijesna dimenzija odlučena je naknadno, njihovim upisivanjem u simboličku mrežu«. Ta intervencija sadašnjosti u povijest, koja ide unazad 'prošivajući' je onda-i-tamo sa krizne, a ne glatke pozicije ovdje-i-sada je aspekt koji konstituira našu historizaciju domaće plesne scene. Jer, dok je povijest u zvaničnoj historiografiji homogeno, prazno vreme kontinuiteta, u kritičkoj historiografiji (mi je zovemo, Foucaultovski, genealogija) povijest je diskontinualno vreme 'ispunjeno sadašnjošću', kojem se pristupa s oprezne distance (kao Kleeov Angelus Novus). Jer, zaista kritička umjetnička praksa nije usmjerena na umjetničke proizvode i snabdijevanje aparata za umjetničku proizvodnju već na njegovo 'oprezno promatranje' kroz slojeve vremena, konteksta, aktera i specifičnih umjetničkih dispozitiva...“
30. 10. 2007.
20:00h
Teatar &TD - Velika Scena
Saša Asentić: „Moja privatna biopolitika“
Koncept i izvedba: Saša Asentić
Asistentica: Olivera Kovačević-Crnjanski
Teorijska podrška i dramaturgija: Ana Vujanović
Produkcija: Per.Art
Performans je nastao u koprodukciji sa Centre national de la danse – Paris, research in residency (Theorem Dance residencies), a pripreman je u okviru treninga praktične dramaturgije THe FaMa u Beogradu i Dubrovniku. Performans je podržan od strane DanceWEBa.
Performans je dio istraživačko-plesnog projekta INDIGO DANCE.
Saša Asentić novo je ime na međunarodnoj umjetničkoj sceni i prvi put se predstavlja svojim projektom u Zagrebu. Performansom „Moja privatna biopolitika“ gostovao je najvažnijim europskim festivalima.
Pitanja kojima se u ovom radu bavimo proizlaze iz problema pozicioniranja u odnosima globalnih i lokalnih biomoći i biopolitika plesa, danas, u Srbiji. Kako tu locirati »vlastiti (privatni i javni) specifikum«? I što s njim činiti imajući u vidu tenzije između lokalnih ideologija i globalnih očekivanja (od tih ideologija): evakuirati ga iz rada radi uspješne komunikacije (ili koketiranja?) s globalnim, a to znači zapadnim, trendovima u koje taj specifikum nije uključen; ili na njemu zasnivati rad i po cijenu neuspjeha, tj. isključivanja iz pojmovno-programske mape međunarodne scene? Da li je prva taktika ono što nam daje »pravo na diskurs«, ili se o tome odlučuje na nekom sasvim drugom mjestu i sasvim drugačijim procedurama?
Koja su to »tijela« utisnuta u tijelo koje pleše danas na domaćoj sceni? Koja tijela se kroz očekivanja hipotetičkog »zapadnog programatora, a time i gledaoca« projiciraju gotovo kao genetski uvjetovano svojstvo/različitost onog drugog, koji/a dolazi iz ovog specifičnog konteksta? A specifičnost tog konteksta je, u svojoj aktualnosti zapravo jako sumorna – taj kontekst nije dio Prvog svijeta, nije EU, još uvijek se zove Istok (mada se zapad više ne zove Zapad), postsocijalistički je u kapitalističkom svetu i katastrofalno je tranzicijski, a da u tome nema ničeg od »fleksibilnosti nomadizma« koji bi ga učinili egzotičnim…
31. 10. 2007.
18:00h
klub za net.kulturu mama, Preradovićeva 18
Krst pod triglavom – animirana rekonstrukcija
Autori projekta: Jure Novak, Meta Grgurević i Andrej Lehrman
Prezentacija: Janez Janša
Prijenos kazališne predstave Krst pod Triglavom u kompjuterski medij već je sam po sebi umjetničko djelo, budući da zahtijeva prijenos kazališne logike u logiku kompjuterski generirane pokretne slike. Rekonstrukcija je napravljena kao digitalni teatar i time razvija jednu od ideja teatra Dragana Živadinova. Sjećanja i dokumentacija o toj jedinstvenoj predstavi iz slovenske kazališne prošlosti fragmentarni su i nepotpuni. Priroda eventa bila je takoreći ritual, dok je scenografija, koja je rezultirala vizualnim remekdjelom, bila izuzetno složena. To je potaknulo našu odluku da rekonstruiramo predstavu u digitalnom mediju i ona se u svojoj biti razlikuje od kazališne verzije. Rekonstrukcija je stoga kraća od izvorne predstave, ali istodobno otvara dimenzije koje omogućava novi medij i uzima u obzir pretpostavljene autorske intencije. Video kolaž različitih tehnika i izvornog audio-vizualnog materijala, ali i nove slike i zvukovi, vjerno prenose duh izvornika.
31. 10. 2007.
20:00h
Teatar &TD - Velika scena
Mette Ingvartsen: 50/50
50/50 bavi se ekstremnim i spektakularnim izrazom kao fizičkim praksama namjesto uobičajenog psihološkog motiviranja. Pokreti proizašli iz jasno kodiranih situacija, poput rock koncerta, opere ili cirkuskog broja procesuirane su do svojevrsne deformirane ekspresivnosti.
Mette Ingvartsen danska je koreografkinja koja živi i radi u Bruxellesu, gdje je i diplomirala na studiju P.A.R.T.S. Surađivala je s nizom europskih autora poput Jana Ritseme, Bojane Cvejić itd.
DA MANIFEST
Da redefiniranju virtuoznosti
Da konceptualizaciji iskustva, afekata, osjeta
Da materijalnosti / tjelesnoj praksi
Da ulaganju izvođača i gledatelja
Da izrazu
Da ekscesu
Da “invenciji“ (koliko god nemogućoj)
Da raz-imenovanju, dekodiranju i rekodiranju izraza
Da neprepoznavanju, ne-sličnosti
Da ne-smislu/nelogičnom
Da organizacijskim principima radije no čvrstim logičkim sustavima
Da izmicanju „čistog koncepta“ u pozadinu njegove stvarne izvedbe
Da metodologiji i procedurama
Da animaciji
Da stilu kao rezultatu procedure i specifičnosti prijedloga
Da kompleksnosti
Koncept i izvedba: Mette Ingvartsen
Glazba: Deep Purple, Leoncavallo, Cornelious
Dizajn zvuka: Peter Lenaerts
Hvala Podevilu (Berlina), P.A.R.T.S.-u, Hanni Sophie Hohlfeld, Mårtenu Spångbergu i Bojani Cvejić.
31. 10. 2007.
21:00h
Teatar &TD - Velika scena
OOUR: "Salon"
vidi gore
02. 11. 2007.
19:00h
Teatar &TD - Polukružna dvorana
Projekcija filma Making of... Memories are made of this...
Koprodukcija: PAF/Reims i BADco.
Redatelj: Nicolas Siepen
02. 11. 2007.
20:00h
Teatar &TD - Velika scena
BADco. “Memories are made of this... izvedbene bilješke”
Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Krešimir Mikić, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec & Damir Bartol Indoš
Režija: Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Suradnici: Tor Lindstrand (prostor), Daniel Fischer (software), Nicolas Siepen (film), Miljenko Bengez (svjetlo), Silvio Vujičić (kostimi)
Dizajn: Gordan Karabogdan
Posuđujući naslov poznate pjesme Deana Martina, nova predstava u formi izvedbene bilježnice, približava nam mehanizme zaboravljanja, emotivne potrošnje i prisjećanja na trenutke i prostore koji su prazni ili ih nikad nije ni bilo.
Umjesto da se stalno sažaljevaš, slušaj – kaže ona (Ona uvijek kaže 'Slušaj' zato što misli dok govori, zaista misli.) I tako ona kaže: Slušaj. Recimo da ta pukotina nije u tebi – recimo da je u Grand Canyonu.
Pukotina je u meni, rekoh ja herojski.
Slušaj! Svijet postoji samo u tvojim očima – kao tvoja koncepcija. Možeš ga učiniti onoliko malim ili onoliko velikim, već kako sam želiš. A ti izigravaš nekakvog slabašnog pojedinca. Tako mi svega, kada bih ja puknula ja bih napravila da svijet pukne sa mnom. Slušaj! Svijet postoji samo onako kako ga ti razumiješ i onda je puno bolje reći da nisi ti taj koji je puknuo – puknuo je Grand Canyon.
F. Scott Fitzgerald: The Crack-Up
05. 11. 2007.
10:30h
Akademija dramske umjetnosti, Gundulićeva 28, Predavaonica 4
Bojana Cvejić
In the Making of the Making of:
The Practice of Rendering Performance Virtual
predavanje
Postoje dva temeljna razloga zbog kojih je “obrazovanje” odnedavna postalo vrućom temom među umjetničkim kustosima. Jedan je politički: umjetnost podrazumijeva specifičnu formu proizvodnje znanja, koja je transdisciplinarna, diskurzivna, kreativna, eksperimentalna, kritička, otvorena po svome pristupu itd. Te se karakteristike smatraju društvenim vrijednostima i one iznova legitimiraju političku ulogu umjetnosti u današnjem društvu. Ekonomski razlog je, dakako, usko povezan s političkim, iako se možda čini da izokreće referencijalni poredak između umjetnosti, politike i ekonomije. Stoga se osim obrazovnog argumenta koji se navodi u svrhu opravdanja iznimnog ekonomskog statusa europske umjetničke produkcije koja ne pripada mainstreamu (potpora i subvencije izvan korporativnog kapitala) od umjetnosti očekuje da će u liku umjetnika pružiti uzor za suvremenog slobodnog djelatnika u nematerijalnoj ekonomiji (cf. Pierre-Michel Menger, Du labeur à l'oeuvre: Portrait de l'artiste en travailleur i Profession artiste: Extension du domaine de la création). Kada se žarište premjesti s ekonomije zasnovane na projektima na onu zasnovanu na uslugama, izvedbenost postaje biopolitičkom metaforom za rad (Paolo Virno, Grammar of the Multitude): uslužna djelatnost bez konačnog proizvoda. Štoviše, proces proizvodnje predstave u europskom kontekstu “nezavisne” produkcije zahtijeva specifični oblik neproračunate produktivnosti izvan plaćenog vremena rada. Prevladavši cinično raspoloženje kritičara 90-ih godina, koji su isticali kapitalizaciju istraživanja, radionica, kooperacije i drugih, sličnih popularnih termina koji su često označavali “šund” programe, u tim procesima javljaju se novi pojmovi i novi formati razvoja, prezentacije i distribucije izvedbe, kao i novi oblici cirkulacije znanja na izvedbenom polju, koji su povezani s proizvodnjom predstave.
Analizirajući nekoliko paradigmatskih slučajeva iz Belgije, Francuske i Njemačke, koje sam imala prilike promatrati ili sudjelovati u njima (open-source platforma everybodys.be, istraživački projekt “The Making Of The Making Of”, projekt “practicable”, projekt 6MonthsOneLocation, PAF projekti i susreti), željela bih istaknuti i razmotriti sljedeće aspekte i pitanja:
Kada se proces proizvodnje predstave proširi na istraživanje koje nije puko oruđe projekta za neku konkretnu predstavu, može doći do promjene u parametrima istraživanja i također izvedbe. Nastupa kolektivni proces učenja, koji potiče operativni um na promjenu uloge teorije. Umjesto da se teorija primjenjuje na interpretaciju, teorijski diskurs proizvodi se eksperimentiranjem, nekom vrstom konceptualne imaginacije koja je nužna za pokretanje metodološke potrage za sredstvima, oruđima i jezikom materijalne prakse. Također se mijenja način proizvodnje, što je donekle povezano s onime što se u aktualnoj teoriji naziva spekulativnim pragmatizmom (Isabelle Stengers, Brian Massumi). Nema razloga da se dulje zadržavamo na ideološkim pitanjima kolektivnosti i autorstva, jer istraživanje depersonalizira jastvo u kolektivnom procesu individualizacije, koji bi se također mogao opisati kao praksa privremene, lokalizirane i uvjetne platforme znanja. Ako se nusprodukti (tekstovi, video materijali, audio snimke, predavanja, emisije, radne skupine, radionice, radionički pribor i razni drugi materijali koji se distribuiraju fizički prisutnoj ili pak internetskoj publici) namnože to te mjere da postanu predmetom istraživanja – doći će u pitanja cjelokupna ideja izvedbe kao čina koji se odvija sada i ovdje. Virtualna dimenzija predstave prije i nakon kazališne pozornice tu postaje njezinom stvarnom dimenzijom onkraj njezina prostornog i vremenskog događanja. Predstava nije toliko čin koliko aktualizacija virtualnoga, gdje “virtualno” predstavlja transcendentalno polje ideja čiji su stvarni predmeti problem. Rasipa li se predstava time na heteronomno i heterotopijsko mnoštvo izraza ili se u takvoj izvedbenoj praksi radi o ponovnom začinjanju radikalno empirijskog (u smislu radikalnog empirizma Williama Jamesa), utjelovljenog znanja?
Projekt nastaje u suradnji slijedećih organizacija: Maska (Ljubljana), Tanzquartier (Beč), Nacionalni plesni centar (Bukurešt), CDU - Centar za dramsku umjetnost (Zagreb)
Partneri: Teorija koja hoda (Beograd), INPEX (Stockholm), Art-radionica Lazareti (Dubrovnik), Kanuti Gildi (Tallin)
Projekt nastaje uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.
top